Ustavom iz 1950. službeno je zabranjen kastinski sistem te su uvedene neke mjere kao pokušaj poboljšanja statusa potlačenih skupina: programi zaštite koji nastoje pomoću zakonskih odredaba spriječiti nasilje i eliminirati običaje koji potiču nejednakost (Prevention of Atrocities Act, 1989.) te program pozitivne diskriminacije koji pomoću sustava kvota dalitima osigurava mjesta u obrazovanju, zakonodavstvu i politici. Ona su postupno među dalitima oblikovala srednji sloj birokrata i obrazovanih stručnjaka. Nadalje, ekonomska liberalizacija 1991. godine otvorila je prostor za investiranje za one koji posjeduju kapital, a budući da su postojale vladine institucije koje daju kredite dalitima, nekolicina poduzetnika pokrenula je vlastiti biznis, što je rezultiralo pojavom dalita milijunaša. Ipak, uzorak dalita koji su dosegli taj status nikako ne može biti reprezentativan, niti se može reći da je liberalizacija utjecala na rušenje kastinskih barijera, budući da su one i dalje prisutne u mnogim sferama društva, a nad dalitima se i danas vrše najnehumaniji oblici opresije. Prema popisu potlačenih kasta i plemena iz 2011. godine, potlačene kaste čine 16, 1% indijske populacije, a plemena 8%. U brojkama je to više od 250 milijuna stanovnika. Još uvijek se nastavlja praksa izuzimanja: i dalje im je često uskraćen pristup pitkoj vodi, jer ne smiju izvlačiti vodu iz istog bunara kao viša kasta, ne smiju u iste hramove, u selima postoje granice koje ne smiju prijeći, ne mogu polagati pravo na zemlju koja je legalno njihova, u školama sjede odvojeno… Prema izvještaju Nacionalnog ureda za podatke o zločinima u 2013. godini počinjeno je 39 408 zločina nad potlačenim kastama, a to su samo registrirani slučajevi. Zabilježen je i velik broj slučajeva samoubojstava studenata, prema procjenama 18 dalita koji su pohađali neku instituciju višeg obrazovanja ubilo se između 2007. i 2011. Iako nitko ne može tvrditi da zna točan razlog zbog kojeg si je netko oduzeo život, događaji koji su prethodili nedavnom slučaju samoubojstva Rohitha Velmule pokazuju udio koji je odigrala politika te upućuju na odgovornost institucija. Dvadesetšestogodišnji student sveučilišta u Hyderabadu bio je član Ambedkarova studentskog udruženja (Ambedkar Students Assocciation, ASA) koje je organiziralo prosvjednu šetnju protiv napada hindu-nacionalističkog Vijeća svih indijskih studenata (ABVP) na Društvo filmskih montažera (Montage Film Society) na Sveučilištu u Delhiju, koje je prikazivalo dokumentarac o sukobu muslimana i hinduista 2013. u Muzafarnagaru u Utar Pradešu. Kao odgovor na protest, Sušil Kumar iz ABVP-a na fejsbuku je uvrijedio članove ASA-e, za što im se kasnije ispričao, ali je idući dan izjavio da ga je 30ak članova te organizacije pretuklo. Liječnici nisu mogli pronaći dokaze da je Kumar prebijen, no sveučilišni Odbor je donio odluku o izbacivanju petorice najaktivnijih studenata, među njima i Rohita, iz hostela, te o zabrani pristupanja javnim prostorima na sveučilištu i sudjelovanju na studentskim izborima. Studenti su postavili šator pred kampusom i započeli štrajk glađu, a par dana poslije Rohith je počinio samoubojstvo. Nakon njegove smrti, iskazi nekih političara i uprave koja je donijela odluku variraju od „osjećaja boli“ do propitivanja je li doista bio dalit, a njegovi kolege organizirali su prosvjed u kojemu zahtjevaju pravdu za Rohitha i borbu šire na borbu za prava svih marginaliziranih skupina. Prosvjedi su se proširili na nacionalni nivo. Posao rezerviran samo za njihovu kastu ostalo je tzv. ručno čišćenje (engl. manual scavening), u koje spada čiščenje ljudskih fekalija iz javnih i privatnih latrina, uklanjanje ostataka mrtvih životinja, čišćenje kanalizacije i septičkih jama, a sve to rade uglavnom bez ikakve zaštitne opreme, zbog čega su vrlo česte smrti od gušenja otrovnim plinom ili od zaraza. Najnoviji primjer je od 19. siječnja ove godine kad je, unatoč zabrani, vlasnik restorana u Okkiyampetu (Ćenai) unajmio četvoricu radnika za čišćenje septičke jame, od kojih su trojica umrli unutra. Tvrtke često unajmljuju radnike kako bi ostvarile manji trošak, a za moguće nesreće ne mare, jer ovakvi slučajevi teško dolaze do suda, a u samo 3% slučajeva ozlijeđeni ili obitelji poginulih dobiju odštetu. Također, njihovo postojanje često se zataškava, pa je u izvještajima uprave pojedine države velik broj čistača i čistačica proglašen mrtvima ili umirovljenima iako još uvijek rade. Organizacija Safai Karmaćhari Andolan nastoji prikupiti njihove podatke. Diskriminacija jasno dolazi do izražaja kod katastrofa. Na primjer, u studenom 2015. južnu Indiju pogodile su obilne monsunske kiše, a posebno je teško pogođen bio Ćenai, grad u Tamil Naduu, kad je mnogo dalita postalo kolateralnim žrtvama. Većina sela u kojima oni žive nalazi se u teže dostupnim područjima, u blizini rijeka i mora, a njihove kuće uglavnom su izgrađene od blata. Tokom poplava spasilački timovi koje je slala vlada fokusirali su se uglavnom na unutrašnjost, dok su medicinski kampovi organizirani u dijelovima sela koji pripadaju višoj kasti, a u koje daliti ne ulaze jer su predaleko ili zbog straha od nasilja. Zbog svega toga, obitelji dalita su čak i 20 dana nakon poplava tražile sklonište, pitku vodu i hranu. Izvještaj Nacionalne kampanje za prava dalita (Nacional Campaign on Dalit human Rights) donosi detaljne podatke o katastrofi. Nakon poplava, u strahu od mogućih zaraza, a ne bi li se problem što prije riješio, uprava Tamil Nadua počela je skupljati ugovorne radnike širom države. Radnici rade bez zaštitne opreme, smješteni su u školama čiji kapacitet broj radnika daleko nadmašuje, pa često nemaju vode za tuširanje, čak ni za pranje ruku, dnevnice obično dobiju par dana kasnije, iznos je uvijek manji od obećanog, a nedovoljan za osnovne potrepštine i prehranu. Među samim dalitima postoji pasivno prihvaćanje tog posla: dobar dio njih vjeruje da su stvoreni za čišćenje i da za njih nema ničeg drugog, u njihovu načinu razmišljanja ne postoji mogućnost pobune, što skupa sa strahom od kazne, te odobravanjem njihove pozicije od ostalih kasti, pridonosi održanju trenutnog stanja. Međutim, s vremenom se njihovo razmišljanje počinje mijenjati i daliti se počinju pitati – zašto bi ovo bio naš posao? Budući da je premijer, predstavnik BJP-a, zagriženi hinduist koji praksu ručnog čišćenja fekalija shvaća u njezinu izvornom značenju, dakle religijskom dužnošću, jasno je zašto će pokrenuti kampanju poput Čiste Indije, koja služi isključivo kao kozmetički zahvat i obmana. Političkim strankama opozicije, poput Kongresa, također je u interesu očuvanje statusa quo, kako bi mogle povremeno, pod maskom progresivne stranke, podržati politički ispravne pozicije.