Često se čini da je – ili previše žurbe (nekad naizgled neopravdane – kao čekanja u redovima) – ili je previše opuštenosti (kada je ne bi trebalo biti, osobito u poslovnoj situaciji).

Da objasnimo ovu karakterstiku indijske kulture, valja razmotriti monokronični i polikronični modelkutluralnih razlika. Prema Edward T. Hallu, američkom antropologu, monokronične kulture se fokusiraju na obavljanje jednog zadatka u određenom trenutku, cijene strukturu i drže da postoji prikladno vrijeme i mjesto za svaki događaj.

U polikroničnim kulturama Hallova istraživanja pokazuju kako se pojedinici bave s nekoliko stvari u datom trenutku. Otvoreni su prema prekidima i upitima i lako mijenjaju planove. Polikronične kulture vrednjuju ljudske odnose više od samog rješavanja zadatka. Ako se nešto treba odraditi brzo, vjerojatnije da će akcija ovisiti o kvaliteti veze s onim tko šalje upit nego o hitnosti samog zadatka.

Prednosti monokroničnog načina rada su struktura, definirane radne uloge i očekivanja te visokokvalitetni učinak. Nedostaci mogu uključivati nedovoljno brzo odgovaranje na promjene u okolini i visoka rigidnost. U polikroničnom načinu rada prednosti uključuju prilagodljivost, visokokvalitetne odnose i vrijednost visoke timske kohezivnosti. Nedostaci mogu biti nefokusiranost, gubitak vremena i kompromis u konačnom rezultatu radi eventualnog nedostataka resursa i propusta u planiranju.

Monokronični pripadnici kulture mogu percipirati polikronične kao neorganizirane i nedovoljno ozbiljne o izvršavanju zadataka. Može im biti zbunjujuće zašto su prekidi neprestani i tolerirani te isti mogu čak biti shvaćeni kao nedostatak poštovanja. Polikronični zaposlenici će teško razumjeti zašto su zadaci odvojeni od ljudi i zašto bi se nešto manje bitno kao kalendar prepriječilo na putu i utjecalo na kvalitetu odnosa i motivaciju izvršavanja zadatka.

Indijska kultura (kao djelomično i hrvatska) je polikronična. Pojam vremena može biti elastičan i česta je pojava da se vrijeme sastanaka mijenja u zadnjem trenutku. Indijske kolege će biti sklone vam prići bez dogovorenog sastanka i započeti impromptu raspravu od 10-15 minuta, no  koja se lako može oduljiti ako svi uključeni misle da je ista bitna. Indijci uvijek rade u scenariju mnoštva zadataka, gdje planovi i dogovoreni sastanci podrazumijevaju nekoliko paralelnih aktivnosti i sudionika. Ako isti uključuju nadređene ili osobe od autoriteta, nepisano je očekivanje da će se ostali u svakom trenutku prilagoditi.

Aktivnosti u polikroničnim kulturama se uvelike temelje na izgrađenom povjerenju između ljudi, zato je u Indiji bitno uložiti trud u gradnju osobnih kontakata, često osobnim posjetama i odavanjem poštovanja i pažnje.

Važno je napomenuti da iako se vrijeme percipira kao fleksibilno u Indiji, dolazak na sastnak na vrijeme u poslovnoj situaciji je očekivan. Osobito ako ste na strani koja nešto prodaje ili traži od onoga s kime se sastajate. Na kašnjenje u takvoj situaciji se neće gledati sa tolerancijom. No, može vam se dogoditi da dođete na vrijeme (ili čak ranije) i da morate čekati na primanje kod onoga koga ste došli posjetiti, osobito ako je osoba na višoj hijerarhijskoj poziciji. U aktivnostima koja uključuju državne službe gdje je hijerarhijska struktura stroža i administracija velika, valja planirati dodatno vrijeme i predvidjeti kašnjenja. Projekti često ne završavaju na vrijeme i rokovi se produljuju.

Sa povećanom globalizacijom na indijskom tržištu mijenja se i korporativna organizacijska kultura. Kašnjenje se sve manje tolerira (s bilo koje uključene strane) i zaposlenici bivaju više fokusirani na jedan zadatak u određenom periodu i prekidi su manje poželjni. Na primjer, u mojoj korporaciji visoki menadžment jasno ističe da je vrijeme dragocjen resurs i opušteno ponašanje može čak ugroziti rast u karijeri pojedinca.

Druge polikronične kulture su mediteranske i arapske zemlje. Prema Devereaux i Johanson, kašnjenje na sastanak ili dugo vrijeme prije nego se počne raspravljati o zadatku je društveno prihvaćena norma u zemljama s ovog područja i bilo bi ju pogrešeno protumačiti kao nezainteresiranost.

Berliztov Kulturalni Navigator tvrdi da je indijska kultura orijentirana na sadašnjost (u odnosu budućnost) i planiranje je uglavnom kratkoročno. Indijci, čini se, uživaju u ‘ovdje i sada‘ aktivnostima koje daju brze rezultate. To isto znači da dugoročno planiranje nije nešto što se vrednuje, osobito u dinamičnom kontekstu visoko promjenjive okoline i tržišta.

Pogrešno je suditi jednu ili drugu karakterstiku kao više ili manje „profesionalnu“ – u međukulturalnom poslovanju učinkovitije je imati otvoreni um, pokušati razumjeti sustav vrijednosti ljudi iz kulture s kojima radite i kakva je ona u odnosu na vašu vlastitu te kako biste se najučinkovitije mogli prilagoditi da bi uspjeli u radnom zadatku. Ovo zahtijeva određenu razinu samosvjesnosti – no u tome i leži sva čar učenja o drugim kulturama.

Za one koji žele pročitati više o kulturama koje uopće ne mjere vrijeme, više informacija ovdje. 

slika: East Meets West – Yang Liu