A: Živio Gandhi!    
B: Živio! A što da radim s njegovim nasljednicima?

Piše Marijana Janjić

Da Indijci vole slavlja, nije nikakva novost. Čakštoviše, upravo zbog svih kombinacija blagdana i neradnih dana, Indijci preferiraju državne službe. Jedan je moj poznanik, Indijac, aspirant u vrijeme druženja na takvo zaposlenje, ljutit zbog pozitivne diskriminacije onih iz nedovoljno priznatih društvenih slojeva, izračunao – državna služba otprilike znači 9 mjeseci radnih dana, od čega se efektivno radi 5 do 6 mjeseci, kad se uzmu u obzir sve pauze za ručkove i čajeve, gužve u prometu, uganuća, boleštine neke žešće, vjenčanja, sprovodi i slične aktivnosti. Ali ovo nije tekst o radnim navikama nego o slavljeničkom duhu. Jer počelo je!
opširnije

Indija izvana i iznutra

Piše Marijana Janjić

Nakon nekoliko mjeseci, proljepšalo se vrijeme u Delhiju. Prvo je bilo hladno, ljudi su se smrzavali, onda je zagrijalo do besvijesti i na tu se žegu stuštila silna kiša. Sve u svemu 8 do 9 mjeseci godišnje vremenske su prilike takve da se čovjek zapita što mu je to trebalo u životu. Zašto ljudi ustrajavaju u prostoru koji je tako ćudljiv i kojemu oni, nekako, nikako da se sviknu?
opširnije

Državni neprijatelj br. 7

Piše  Marijana Janjić


Definicije iz udžbenika mi još uvijek nisu jača strana, pa pretpostavljam da se neprijateljima nazivaju oni koji uvijek imaju neki tajni as u rukavu, plan Žnj u koji je upućen samo najuži krug zavjerenika, plan koji njihovim prijateljima ne bi nimalo prijao. I dok prijateljuju, svi ti koje pokušavam u ovaj čas istiještiti u nadrimudrost, oni uistinu neprijateljuju i plešu jedni oko drugih, neprijatelji oko neprijatelja, kao mačka oko vruće kaše. Arthašastra, stari indijski dokument o umijeću vladanja, vjerujem da bi mogao poučiti mnoge potencijalne kandidate u neprijateljevanju u tome kako da napreduju do sljedećeg stupnja te igre pa da se ovi tako uspiju domoći prestižnoga naslova državnog neprijatelja br. 1.

      Tek da se zna – Indija se svakodnevno budi oda sna i u ogledalu vidi diva koji, hm, pokazuje tendenciju poduplavanja i zrcalnog odražavanja u ljudima gdje god se okrenem. Barem u Delhiju. Ima, na primjer, nešto u pogledima službenika po „lokalnim“ državnim firmama, u njihovom načinu govora, u ponašanju. Možda zato što je njihovo povjerenje u Indiju duboko usađivano od ranih dana i to vrlo dosljedno – svako jutro djeca u školi nasuprot moga stana pjevaju državnu himnu prije nastave. Svi. Skupa. I kako da onda netko uspije u svojim zločestim naumima? Ovdje su svi agenti 007 koji pronicaju kroz vas, sve do Kine ili Amerike. Zato bi bilo bolje da smo svi skupa dobri i da volimo Indiju.

opširnije

Sveznajući plakati

Piše  Marijana Janjić


 Delhijska se sparina već nekoliko tjedana postojano kotrlja niz ulice i zavlači u sve pore života. Ne može više čovjek na ulicu poslije 10 ujutro a da mu se ne usije glava nakon pola sata. Pripeka. Samo, ova se poslužuje bez cvrčaka i bez mora nadohvat pogleda. Čovjeka guši u prsima, što prašina, što omora, što beskonačno i nadasve bučno kotrljanje prometa. S pokojim naletom vjetrića, lišće zaleprša kao paperje maslačkovih sjemenki i sa stabala zapljušte šuštave zlaćane kapi. Psi se utaboruju strateški blizu korijenja, grebući suho tlo ne bi li odnekud bljesnula tamna vlažna zemlja i donijela barem časak predaha. Tako je do negdje šest popodne, kad svijet počne bauljati van, pozdravljajući sunce na odlasku. U predvečerje kano da se sve malčice povrati od cjelodnevnog naleta vrućine koji još pluta visoko u zraku. Čovjek smogne nešto snage i poleti u susret razgovoru s drugim čovjekom. A razgovori ovih dana uvijek donose nešto novo – možda je to od kvalitete zraka, tko bi ga znao.

opširnije