Teđi, kao pjesnikinja pišete o mnogo toga. Ali hajde da najprije govorimo o obliku Vaše poezije. Primjetno je da se u zbirkamaVaše pjesme preobražuju iz kratkih u duge, iz stiha u proznu pjesmu. Možda je neobično pitanje, ali čega se prvo uhvatite, što prvo dođe: riječ ili oblik? Ne, ne riječi. Na početku je tu samo zvuk. Onda možda neka riječ, jedna, neka koju nisam prije znala. A ako sam je i znala, promijeni se kad o njoj počnem pisati. Roberto Juarroz, argentinski pjesnik, je rekao: Svaku bi riječ trebalo sanjati/ prije nego pjesmom postane.“ Ali, ako razmislite: je li to pitanje riječi ili slika? I jednoga i drugoga i nijednoga. Pjesma te probudi unutar sna na svom putu do ostvarenja na tvom listu. Donosi razne vrste utisaka: mirise, arome, okuse, možda kakav jedva zamjetan dodir, a riječi sve to samo djelomično uspijevaju uloviti. Pjesme nas diraju na isti način kao i snovi. Ali snovi ne dolaze često, zaista ne, a najbolji među njima tako su dragocjeni, tako rijetki. One koji nose najviše značenja ne uspijevamo ni iščitati. Jedan život nije dovoljan ni za najneznantniju spoznaju. A s druge strane, svakodnevno nam daje toliko toga da je nemoguće iščitati svaku poruku onako kako bi je valjalo čitati. Marguerite Duras. Prema Vašim tekstovima, kao što je ova priča, Su, koja će biti objavljena u Lotosima od neona, ona je vrlo bitan orijentir za Vas kao umjetnicu. Što Vas toliko veže uz nju, otkuda ta bliskost? Ona je netko tko gotovo da može pisati bez riječi. Njezino se pisanje sastoji manje od riječi a puno više od praznina između njih. Ona je jedna od rijetkih autorica u čijoj riječi more doista možete čuti more. More sadržano u riječi more, a ne more kako ga mi poznajemo. S vrlo malo truda Marguarite Duras uspijeva stvoriti svijet u kojemu može uvijek iznova preispisivati more. Njoj je potrebno tako malo riječi jer njezine riječi umiju stvoriti vlastite svjetove. A razlog je tomu što umije stvoriti tišinu oko izdvojene riječi, takvu tišinu da riječ pojmiš s takvom jasnoćom da postane posve tajanstvena. Čini mi se da ako neka spisateljica uspije ući u tekst drugoga autora, onda bi joj trebalo biti lako pronaći izlaz iz tog teksta. Ono što bi čitatelj trebao vidjeti u mom tekstu je to putovanje, kretanje Marguarite Duras, njezino prolaženje kroz moj tekst, kao da je svratila da odrijema ili da prošeta, a onda ustala i nestala. Jer, ako odluči ostati u mom tekstu, uništit će ga. I doista mi je uništila tako cijeli jedan roman, tako da ga nikad nisam poželjela objaviti, naravno. Hoću reći, dopustila sam joj da to učini. Bila sam bespomoćna. No, sad se ne dam tako lako zavesti njezinim prisustvom. Prozor je uvijek otškrinut za nju, ali samo ako je spremna odletjeti i ostaviti iza sebe tek tračak bijele izmaglice da naznači svoj izlazak. Institut u Nantesu Vas je pozvao prošle godine da radite na projektu “O bivanju pjesnikom-slikarom” (On being poet-painter). Ako sam dobro shvatila, dio toga projekta je istraživanje rada drugih pjesnika-slikara. Što nam možete reći o takvim umjetnicima iz Indije? Najpoznatiji je takav pjesnik-slikar iz Indije, naravno, Rabindranath Tagore. Vrlo je kasno krenuo sa slikanjem. Imao je tada 68. Ja sam počela s 48. On je tada već bio nadaleko poznat, svjetski književnik. Nije mu bilo teško dokazati se kao slikar. A sve je počelo s crtkarijama kojima je prekrivao greške u svom pjesničkom radu. A danas ga znaju podjednako i kao slikara i kao književnika. Teđi Grover prevoditeljica. Iza Vas je već zavidna lista književnih prijevoda. Prevodili ste prozu, drame i poeziju švedskih, norveških, letonskih i francuskih autora. Sve na hindski. Što Vas najviše veseli u prevođenju? Prevođenjem se najviše možeš približiti autoru kojega doista voliš. Za mene je process prevođenja najbolji način da pročitam autora, najteži ujedno, ali i onaj koji mi donosi najviše zadovoljstva. Taj je čin za mene zapravo vrlo blizak činu čitanja. A to je i jedan od načina pisanja. Ili čekanja na vlastito pisanje.